Tijekom neformalnog razgovora na terenu, jedan od arhitekata objašnjavao je: Imali smo neku početnu intuiciju: projekt je otpočetka zamišljen sa zajedničkom garažom, skrivenom od ulice; htjeli smo i da kuće imaju unutrašnje dvorište, neki intimni prostor u koji se čovjek može povući, ali prije svega smo – iako to možda nije korektno reći – od početka jako dobro znali kako ne želimo da izgleda.

Polazna točka projekta može biti raznolika i višeslojna. Neki počinju od intuicije ili sugestije, lutaju kroz osobne opsesije ili primjenjuju neka istraživanja kojima se možda upravo bave. Drugi pak, možda manje pretenciozni, odmah prelaze u stručne rutine: program, konstrukcija, lokacija, slijedeći uobičajeni tijek procesa projektiranja. Ali postoje i oni koji, bez odustajanja od spomenutih načina, počinju od odbijanja, od stanovite nelagode, od neslaganja sa zatečenim stanjem.

Gradnja trinaest kuća u nizu u mjestu Celrì, djelo arhitekata Bet Capdeferro i Ramona Boscha, svakako pripada ovoj posljednjoj kategoriji. Osim projektiranja samih kuća, njihova je koncepcija ujedno kritika zatečenog okoliša te kao što ćemo kasnije vidjeti, izražava neslaganje s modelom vrtnoga grada kakav je razvijen u Celrì, gdje više nema traga ni gradu ni vrtu.

Kao i mnoge druge katalonske općine, Celrà je rastao širenjem po parcelama raštrkanima oko povijesne jezgre, koju čine samostojeće kuće i kuće u nizu. Slično je i područje na kojem je izveden ovaj projekt, iako tu postoji i jedna časna iznimka: kožara Pagans, karakteristični industrijski sklop katalonske secesije[1], koja vraća izvjesni urbanitet ovoj lokaciji.

Zajedno s tvornicom realizacija predstavlja reakciju na taj banalni urbanizam te se, kao što ćemo vidjeti, nudi kao prava alternativa. Ako se ponekad upitamo što je istraživanje u arhitekturi kroz projekte – u Celrì ćemo naći dobar primjer.

Prvi urbanistički doprinos ovom projektu opća je forma cjeline. Nasuprot bezobličnom okruženju obiteljskih kuća i općenitom nedostatku strukture koji promiče model vrtnoga grada, projekt se kritički izražava kao jedinstvena intervencija, gotovo kao jedinstvena zgrada, sa stabilnim perimetrom i prepoznatljivim volumenom, inzistirajući na važnosti urbanog oblika u stvaranju grada.

Predlaže se, dakle, jedinstvena cjelina razvedene konture koja proizlazi iz prilagodbe parceli, ali i iz ponavljanja uzorka. Zgrade su međusobno povezane poput karika u lancu. Na prvi nam se pogled ne čini da se nalazimo ispred trinaest kuća u nizu, nego pred jednom zgradom, jedinstvenom izgrađenom cjelinom, još jednim dijelom industrijskog sklopa – poput radničkih stanova tvorničke kolonije, mogli bismo reći.

Čitav kompleks obložen je tamnom keramikom koja naglašava tvornički karakter projekta, neprozirnog i gotovo hermetičnog. Monolitnost forme na tom mjestu potiče snažan osjećaj apstrakcije. Za razliku od susjednih zgrada, ne razabiru se prijelazi između jedinica, ne vidimo krovove, fasada gotovo da i nema prozora, čak je i prilaz neprimjetan. Svaka slikovitost nestaje u korist opće apstraktnosti koja izolira objekt od susjednih i poistovjećuje ga s tvornicom, kao da su obje građevine, i tvornica i niz kuća, potpuno strane svome okruženju.

Presjek nam otkriva težinu cijele te operacije. Zajedničko parkiralište s jednim ulazom krije se u pozadini prizemlja. Pročelje se na taj način oslobađa od vozila, no time nestaju i uobičajeni objekti koji napučuju takva naselja – ograde, puteljci, garažna vrata, mali vrtovi, kosilice za travu i slično. Čitavo prizemlje na taj je način vraćeno gradu u korist urbanosti koja nas podsjeća na neka srednjoeuropska rješenja.

Viđena izvana, zgrada je hermetična i zatvorena, neprozirna poput zidova neke tvrđave, no kakva joj je unutrašnjost? Što se događa iza te neprobojne fasade? Iznutra, kuća je otvorena i svijetla. Niz atrija u svijetloj keramici strukturira zgradu ukazujući na veliki tipološki doprinos ovog projekta: nasuprot dvanaest metara, koliko se susjedne zgrade protežu u dubinu parcele, ovdje je taj prodor povećan do trideset metara, unoseći atrij u unutrašnjost.

Presjek nam potvrđuje snagu takve odluke. Prema ulici, zgrada se uzdiže kao jedan volumen na tri razine koji obuhvaća veći dio svog programa (kuhinje, spavaće sobe, kupaonice), dok se prema vrtu svodi na dnevni boravak u dubini parcele, pretvoren u mali paviljon. Drveće vrta integrirano je u arhitekturu do te mjere da se stvara dojam kako je kuća zapravo paviljon u vrtu. Dovoljno je ponovno pogledati presjek da bi se uočila izdvojenost toga dijela – gotovo kao da je sklonište.

Objekt je poput dviju kuća u jednoj: kuća u nizu prema ulici, koju uglavnom karakteriziraju pročelja te paviljon u vrtu s druge strane, unutar parcele. Mogli bismo reći da je projekt složena kombinacija dvaju modela u jednoj zgradi: kuće u nizu i kuće s atrijima. Ili, drugim riječima, projekt kombinira dva univerzalna arhetipa koji su satkali povijest tradicionalnog grada: urbana pročelja gotičkog grada i atrije starih mediteranskih gradova. Ulice i atriji zalažu se za drukčiji model i stvarnu altrenativu vrtnomu gradu.

Postoji vrsta arhitekture koja je svojim prijedlozima sposobna ponuditi rješenja urbanih problema, povrh puke izgradnje. Ta arhitektura jednim potezom rješava sve zamršenosti zadatka, dok istovremeno daje kritički prilog u korist čitavog grada, kao alternativu koju treba imati u vidu. Trinaest kuća koje su Ramon Bosch i Bet Capdeferro sagradili u Celrì itekako se mogu svrstati u tu kategoriju. Inteligentnom interpretacijom programa i normativa, a počevši od snažne odbojnosti prema lokaciji, u Celrì se – osim izvođenja samih kuća u nizu s atrijem – iskušava početak primjene jednog novog modela.